Ovaj post počinjem pisati u 3:23 AM, dok već po 8. put se okrećem iza sebe prema balkonskim vratima sebi za sigurnost provjeravam ima li kakvih sjenka ili naznaka živim bićima na njemu. u međuvremenu sam se još dvaput okrenula..

Nije to samo danas, to radim svake večeri, i kad legnem u krevet okrećem se kako bih provjerila. Iako živim u malenom mjestu, u kojem (barem onoliko koliko ja znam) nema nikakvih opasnijih luđaka, svakim korakom bojim se sve više i više.

Mislim da to ne bih nazvala psihičkom bolesti uopće. Nazvala bih to posljedicom jebenih medija, koji svakim danom imaju sve krvavije, nasilnije, bolesnije filmove, serije i ostale ''zabavne'' sadržaje. Prošle godine to je bilo još gore, svake večeri prije spavanja, tata je morao provjeriti ima li na balkonu nekoga, i nema teoretske šanse da ću ja zadnja ići spavati! Čak i da se probudim usred noći, budila bih brata da bude budan dok ja ne zaspim. Ove godine se oslanjam na psa, znam da će zalajati ako mačka prođe pored vrata, znači imam neku kvazi sigurnost, a da ne pričam da ispod kreveta držim palicu za bejzbol.

Ali nije to sve. Zvučat će čudno naravno, ali kao što neki ljudi ne mogu vidjeti zmije ili pauke, tako ja ne mogu vidjeti puževe, toliko me uznemiravaju da ne mogu ni pričati o njima naglas, a ako ga slučajno vidim uspaničim se i bježim što dalje. Eh, kad idem spavati, obavezno provjeravam svoj krevetić da nema kakvog puža (ODVRATNOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO) :( iako mi se nekako logički čini nemogućim da se puž popne do moje sobe pa po tepih na moj krevet, za mene opreza nikad dosta.

Kako se riješiti ove 'stvari', majkemi nemam pojma. Najozbiljnije, kriva je ona glupa kutija, što mi je otvorila oči kakvi sve manijaci žive na ovom malenom svijetu. I kako sad živjeti s njima?

Prolupat ću jebote.

Taktovi lagani dopiru do mog uha
ništa nije kao prije.
Jer ova noć je sve samo ne gluha
u ljudima sad drukčija krv vrije.

Krv je sada crena i vrela
zvijer se u ljudima budi,
ovog čovjeka kao da nikad nisi srela
rat ti sada život nudi.

Mnogi će tu ostati ležati,
rijetki će ustati da brane,
neki će iz grada otići bježeći
a opet, pucanjva se čuje sa svake strane.

Moj grad je razrušen i pust
i pucnjava se čuje sve tiše..
Pepeo od kuća velik je i gust
ljudi nisu isti više

jer
ništa nije kao prije.

Danas sam smislila nešto genijalno.
To jest, ta ideja će biti genijalna ukoliko masa ima sličan oblik mozga kao ja.
Gledala sam FOXLife, i tjekom reklama došla je meni najdraža. Sosa. I gotovo da znam cijelu 'jingl' te reklame, nešto tipa ... Sosa kuva zdravo. Sosa, pasirani paradajz za kuvanje'.
Ali to nije jedina reklama koju znam pjevati, ili recitirati. Tu je i 'Karlov WC', 'Maybelline', 'Schauma', itd. itd.
Da pređemo na poantu.. Poanta svega je, kako većina mladeži pamti glupe reklame bolje nego išta drugo. Oduvijek sam mrzila fiziku, i mrzila sam formule, za brzinu, za otpor, za ovo za ono.. Nikako ih nisam mogla zapamtiti, a u to vrijeme mi je bilo potrebno zbog ocijene.. Umjesto da znam reći da je formula za rad W=U * I * t, ja sam znala izrecitirati famoznu reklamu s Nikom Kovačem koji živi u dijaspori, njegov brat također.. Gluposti..

Poanta ovog mog sjećanja na stare dane moje mladosti, je da bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, trebalo pojedine stvari za koje je općepoznate da su teško pamtljive za djecu određene dobi, te iste stvari bi trebalo smisleno i pristupačno pretvoriti u nekakve reklame. Naravno, tu bi trebala biti nekakva glupost koja je bezveze, tako da se možemo iz nečega ismijavati, a isto tako da zbog te gluposti tu reklamo svi upamtimo...

Možda bi mladež napokon naučila formule zasvagda..

   S lijeve na desnu, s desne na lijevu, pa opet ispočetka, ponavljamo isto, a ne vrtimo se u krug. Starim i novim tenisicama, ili ulaštenim cipelicama, svakim danom živimo svoj san, koračamo kroa nj.
   Postati uspješna, poslovna žena koja radi što voli, to je moj san. Manje-više, svi mi želimo isto. Svakom odlukom i svakim činom, svakim danom i svakim problemom, ja POSTAJEM uspješna, poslovna žena koja baš u ovim godinama ima najveću slobodu i radi što želi odnosno ono što voli! Upravo je to to!
   Znati nešto, a ne prihvaćati to. Znati nešto, a biti glup. Znati nešto, a tražiti odgovor.
   Ja znam da živim uspješno, znam da radim što volim, čovjek bi pomislio da sam najsretnija osoba. Eh, što bi mu na to ja uzvratila? Možda, da se osjećam neuspješno jer znam da mogu bolje ili možda da moj život nije nimalo idealan i sretan, odnosno da nemam ništa. Koje li laži! Znati nešto, a ne shvaćati.
   Čovjek je uvijek najnesretniji a njegovi problemi najvažniji. Znati nešto a biti glup. To tako mora biti, to je taj dio postajanja. 
   Koračam, a ne primjećujem. Svaki taj sitni koračić ne vodi ostvarenju sna, taj sitni koračić je dio sazrijevanja, odrastanja, što je zapravo samo drugo lice tvoga sna.
   Ovim razmišljanjem ja POSTAJEM! Ali nažalost ili nasreću, ne razumijem. Nevažno i nadasve nebitno.
   Kao što rekoh, dio odrastanja, zar ne? Bilo bi presavršeno kad bi svi mi bili ono što trebamo živjeti. I znam da ću jednog dana nasmijati se sama sebi i konačno shvatiti da sam odnavno postala ja, što da onda postanem?
   No, tada ću biti žena. Shvaćam da ne valja puno razmišljati o budućnosti zbog uzaludnog nadanja kad će vaši snovi biti, prije ili kasnije, upotpunjeni.
   Na kraju svih krajeva poruka je da, snovi neće doću ostvareni odjednom, snovi se ostvaruju od početka života od onog prvog udisanja kada počinjemo sanjati.